Oblikovanje makroprudencijalne politike podrazumijeva novi institucionalni i tehnički aspekt politika upravljanja kapitalnim i likvidnosnim rizicima u domaćem financijskom sustavu koji omogućuje prevenciju, ublažavanje i izbjegavanje sistemskih rizika te jačanje otpornosti sustava na financijske šokove.
S makroekonomskoga gledišta valja izdvojiti nekoliko osnovnih zaključaka koji se odnose na europsku regulatornu reformu:
- Znatan dio sistemskih rizika proizlazi iz samog sustava, neovisno o rizicima i stabilnosti pojedinih financijskih institucija.
- Za razliku od razdoblja prije krize, kada su se regulatori diskrecijski koristili različitim instrumentima (pa se tako i HNB koristio nizom administrativnih i drugih mjera), nova regulativa to harmonizira i donekle automatizira (reakcije nositelja politike zakonski su propisane).
- Uvode se mjere supervizorskoga karaktera poput ograničenja isplate dobiti koje proizlaze iz procjene makrobonitetnih rizika.
Identificirati sistemski rizik znači odrediti njegovu prirodu (strukturna ili ciklička), lokaciju (segment sustava u kojemu se razvija) i izvor (primjerice, odražava li više poremećaje na strani ponude ili potražnje). S obzirom na tu dijagnostiku, optimizira se instrumentarij i kalibrira intenzitet mjere koja bi trebala najučinkovitije pokriti rizik, reducirati regulatorni rizik nepoduzimanja aktivnosti te minimizirati potencijalna negativna prelijevanja na druge sektore kao i neočekivane prekogranične učinke. Ciljevi i instrumenti makroprudencijalne politike dio su šire matrice instrumentarija ekonomske politike za čiji je potpuni uspjeh važna učinkovita koordinacija koja se u RH obavlja putem Vijeća za financijsku stabilnost.